Bez pretenzija na velike zaključke mogao bih za ovu priliku reći kako je jedna od razlika slikarstva i skulpture, između ostaloga, i specifično djelovanje na ljudsku spoznaju. Prvenstveno na spoznaju prostora u kojemu se skulptura nalazi, a slijedom toga i na kolektivnu spoznaju zajednice koja taj prostor naseljava. Slikarstvo evocira i stvara prostore, djeluje na psihu kroz određene modalitete boje i oblika, dok skulptura materijalizira. Skulptura ne imaginira nikakve prostore (iluzionističke ili mentalne) – ona prostor zaposjeda. Ona misli i koncepte transformira i uprisutnjuje.

Drevne civilizacije pamtimo ponajviše po skulpturama njihovih božanstava, a moderni se gradovi prepoznaju po svojim simbolima u prostoru. Iako netko može reći kako zbog svoje konkretnosti i materijalnosti skulptura ne ostavlja puno mjesta imaginaciji, ona je, naprotiv, zbirna točka svih imaginacija neke zajednice – bilo da se radi o pilu na seoskom sajmištu, ili o postmodernom spomeniku ratovima i ljudskim pravima. Skulptura je odašiljač arhetipskih sila. Kriza suvremene skulpture samo je znak gubitka čovjekove povezanosti s tim silama.

Ipak, čini mi se da se kiparski rad Ivana Fijolića odupire trendu debilizacije i spektakularizacije stvaralaštva, napose javne umjetnosti kakvo je kiparstvo. Možda to čini komentirajući naše doba iz perspektive povijesti vlastita zanata. Citat prošlosti za njega nije samo kozersko razmetanje erudicijom ili dokono povezivanje različitih aktualnosti s njihovim stilskim ili svjetonazorskim presedanima. Kao primjer toga mogu nam poslužiti njegovi radovi Baby Boom, citat skulpture partizanskog bombaša (autora Emila Bohutinskog) u Velikoj Gorici i Venera, citat slavne Willendorfske Venere, ovoga puta raširenih ruku, u pozi potpunog predavanja ili trijumfa. Obadvije Fijolićeve skulpture potiču nas da razmišljamo o svojoj percepciji fenomena koji zovemo život, te taj fenomen pokušavaju uhvatiti u njegovoj punini, u njegovim paradoksima i stalnim sukobima i rađanjima. Svaka beba, to jest svaki novi čovjek, borac je s ovim svijetom i napada ga svojim buntom, ovdje prikazanim u obliku šake stisnute u „figu“, sve dok ga taj svijet ne slomi i ne stisne u uvriježen kalup. Ova nas skulptura dinamične i asertivne forme podsjeća na trenutak pobune koji još traje u nekom paralelnom vremenu u nama. Isto tako, kroz Fijolićevu interpretaciju Willendorfske Venere možda će suvremeni čovjek bolje shvatiti što su njegovim precima značile figure Velike Majke Zemlje. Ta stalna promjenjivost (i društva i individue), kao i stalnost u promjeni, leće su kroz koje možemo gledati brojne skulpture i reljefe ovog kipara. On sve svoje praoblike (da parafraziram naslov jednog njegova reljefa) vadi iz primordijalne juhe – iz smjese naših gena, mitova, strahova, strasti, priča, naših dijelova tijela, fizičkih i mentalnih formacija i deformacija.

Kako sam već natuknuo, skulpture su obličja kolektivnih duhova – duhova vremena ili civilizacija. I time se, također, Fijolić bavi. Možda najdoslovnije u skulpturi (autoportretu) nabildanog superjunaka pod imenom Rektum, koji taj dio tijela ponosno nosi na svojim (super)junačkim prsima kao simbol svih suvremenih zapadnih vrijednosti koje se mogu pronaći u floskulama o samousavršavanju (o „stvaranju najbolje verzije sebe“). Usmjerenost na tjelesnu snagu, odnosno na vlastitu vanjštinu, uglavnom se smatra površnom osobinom, ali možda čitatelja iznenadi činjenica da i uporno intelektualno ili duhovno usavršavanje držim jednako površnim i vulgarnim. To su dvije strane istog novčića, istog toksičnog uvjerenja kako iza naše pojedine svijesti stoji nekakav protagonist, nekakav spoznavatelj i avanturist koji ulazi u svijet, odvojen od njega. Za pojedinca ta odvojenost možda i nema nekih težih posljedica, ali za društvo taj je narcizam koji se propagira kao poželjna osobina neopisivo destruktivan: i za ljudsku okolinu (u smislu ekoloških uništenja) i za pojedinačnu psihu i za međuljudske odnose i ljudske zajednice. Taj centar svijeta koji stvaramo od našeg „ja“ zapravo je samo jedna rupa iz koje u svijet izlaze ekskrementi – jedan rektum. Ovaj superheroj ima i svoje nasljednike: grotesknu parodiju čovjekova solipsizma – skulpturu Jedini i spenglerovski simbol Zapadnog čovjeka – maloga Krelca.

Oswald Spengler je, u svoje doba, ideal Zapadnog, faustovskog čovjeka vidio u britanskom biznismenu, političaru i imperijalnom kolonizatoru Cecilu Rhodesu – apostolu progresa, industrijalizacije, kapitalizma i rasne supremacije Europljana, a nadasve Engleza. Kolonijalni projekt zamijenili su danas puno suptilniji robovlasnički sistemi u suvremenoj tržišnoj ekonomiji, pa su Rhodesovi nasljednici ideolozi neograničenog rasta s Wall Streeta i iz Svjetskog ekonomskog foruma. To su grabitelji. Borci za profit, ali i za licemjerne polumjere u uzaludnim pokušajima očuvanja prirode (uzaludnim, jer se ne usuđuju misliti izvan liberalnokapitalističkog sistema). Održivi razvijači i brutalni eksploatatori. Elon Musk i mala Greta za istim stolom (i ne može se razabrati tko je od njih tko). Oni su svi sažeti u toj maloj skulpturi Krelca, bucmastog čovječuljka nezadovoljnog pogleda koji pruža ruku tražeći još više nečega. On želi još kapitala, teritorija, žena i slave, ali i više znanja, užitaka, ljepote i iskustava. On je kolonizator i zavodnik, znanstvenik i influencer, pjesnik i kapitalist, avanturist i intelektualac. Okrutan robovlasnik i rob najgorem gospodaru – tom grotesknom konstruktu koje nazivamo „ja“.

To su lica kojima se bavi ovaj kipar. Lica iz skrivene povijesti i iz kolektivnog nesvjesnog. Naši čudni bogovi koji će, možda, postati zagonetni i nečitljivi simboli onima koji će ovdje doći za nekoliko tisućljeća, ili za nekoliko stotina tisućljeća i iščuđavati se njihovim neobičnim obličjima.

A jedan se lik iz autorove osobne podsvijesti sada uzdiže nad njima. Ružičasti i gnjevni Patuljak. Biće sluđenog pogleda i neproporcionalnog tijela u naponu, puno sabijene čudovišne energije s golemim potencijalom destrukcije, ali i kreacije. Za svaku promjenu (osobnu ili društvenu) potrebne su obadvije te sile. Potrebno je znati kada s agresijom napasti, a kada popustiti neposlušnoj masi, te joj dozvoliti da sama pronađe svoju artikulaciju i možda neko neočekivano (i sretno) rješenje. Takvo je to hrvanje s Patuljkom koji živi u čovjeku – slično životu, slično kiparstvu. Fijolić je demona stavio pred nas. Obratimo mu se.