Već je klišej ponavljati beskonačno i besplodno tu jednu te istu mantru: kako se Hrvati maćehinski odnose prema vlastitoj baštini. Ne mislim sada samo na renesansne i srednjovjekovne crkve i palače po Dalmaciji čija se mramorna pročelja ne mogu vidjeti od suncobrana, nego i na živu baštinu, na pojedince koji su stvarali povijest i koji su donedavno živjeli nama pred nosom.

To je i priča Mira Glavurtića, jednoga od osnivača beogradske nadrealističke skupine Mediala koji je u Zagrebu živio od početka 1990-ih, nakon što je zbog rastućeg srpskog nacionalizma emigrirao iz Beograda. U Beograd je, pak, došao iz rodnog Kotora (rodio se u Škaljarima, pokraj Kotora, 1932.) na studij šumarstva početkom 1950-ih. Sve do 2020. živio je na Zrinjevcu, a često ga se tamo moglo vidjeti u pivnici Tomislav (koju je zvao „Trovačnica“). Svoj je kraj dočekao 16. siječnja ove godine, u Utrechtu, u Nizozemskoj. Posljednju izložbu doživio je u Galeriji Forum 2019., a to je ujedno bila i jedina njegova izložba u Zagrebu otkada se doselio u Hrvatsku.

Nekoliko godina imao sam čast vrlo blisko surađivati i družiti se s tim fascinantnim čovjekom. Bio je živi svjedok plejade fascinantnih ličnosti Mediale – Dade Đurića, Leonida Šejke ili ekstravagantne Olje Ivanjicki. Velik dio kontakata koji su ti umjetnici imali sa zagrebačkom sredinom okončao je s ratom, nešto zbog ideološke podijeljenosti, a nešto zbog nemara institucija. Taj potpuni prekid kontakata specifičan je za našu likovnu umjetnost (za razliku od drugih umjetnosti, gdje su se naše sredine uspjele ponovno povezati). Netko bi rekao da je tome tako zbog golemih ega aktera naše likovnosti kojima odgovara svako sužavanje i zatvaranje horizonata, jer što je akvarij manji, ribica u njemu izgleda veća. Bilo kako bilo, zbog toga su umjetnici poput Glavurtića mogli godinama sjediti na kavi u centru Zagreba bez da im se obrati ijedan kustos s ponudom za izložbu, retrospektivu ili sudjelovanje na nekoj revijalnoj izložbi i zbog toga je svjetski poznat umjetnik poput Vladimira Veličkovića uzaludno godinama obijao vrata zagrebačkih izložbenih institucija. No, dosta smo već kukali.

Mediala je osnovana u Beogradu kao grupacija umjetnika sličnih poetičkih usmjerenja. Oni su se, prije svega, napajali na vrelima nadrealizma koji u beogradskoj sredini ima snažnu tradiciju, još od prije Drugoga svjetskog rata. Oko same godine osnivanja možemo pronaći različite podatke, jer je riječ o fluktuirajućoj skupini koja se rodila iz neformalnih druženja. Monografija Mediale u izdanju Srpskog kulturnog kluba i Službenog glasnika iz Beograda, iz 2006., navodi 1957. godinu kao početak Medialnog djelovanja, iako znamo da je duh nemoguće staviti u granice ljudskih konvencija poimanja vremena ili prostora. Medialci su nerijetko nadrealnom imaginacijom prikazivali simbole suvremenog svijeta. Ipak, predstavljala je Mediala i bijeg od suvremenosti u mistiku, u sklopove tajnih simbola koji katkada znače samo štos ili lažni trag, odvraćajući preambicioznog tragatelja od stvarne istine. Glavurtić je, recimo, bio opčinjen kvadraturom kruga, nemogućim matematičkim zadatkom za kojega je tvrdio da je pronašao rješenje. Nikad nisam shvatio je li uistinu u to vjerovao, odnosno, na kojoj je razini u to vjerovao? Jer geometrija i njezine zakonitosti, koliko sam razumio Glavurtićev nauk, samo su odraz viših zakona svemira.

Bio je izrazito vezan za katoličku doktrinu i proučavao je teologe kao što su Toma Kempenac ili Nikola Kuzanski. U katolicizmu je vidio središte u kojemu se preklapaju svjetovi i koncepti – duhovnog i fizičkog, organskog i tehnološkog (kao i na njegovim slikama), života i smrti, boga i čovjeka. Sa svojim kotorskim katoličkim odgojem i sa dugim iskustvom života u beogradskom pravoslavnom kulturnom okruženju mogao je sagledati kršćanstvo kao cjelovitu filozofiju duha (a neka duhovita sila je htjela i to da umre u protestantskoj Nizozemskoj). Glavurtić je bio na neki način poput Hermesa – prenositelj poruka između božanskog i zemaljskog svijeta, te vodič duša sa zemlje u podzemlje. Zbog toga, mislim da tumačenje imena „Mediala“ koje sugerira sredinu i posredovanje ima najviše smisla.

Objavio je i nekoliko zbirki pjesama, a u Zagrebu je sa suprugom Radmilom imao malu izdavačku kuću Sion koja je publicirala uglavnom djela kršćanske tematike. Njegov roman „Psine“, srodan markezovskoj poetici, (izdan 1982., a napisan i ranije) daje predivnu, magijsku sliku Kotora kao priviđenja punog tajni u kojemu se mašta spaja sa stvarnošću. On svakako spada među najbolja ostvarenja naše dvadesetostoljetne književnosti. Na samom početku romana grad se prispodobljuje okamini neke drevne nemani: „Kolosalna vilica bila je razjapljena, kao da je ostala od neke pretpotopske zvijeri, a kamen je tog dana izgledao, poslije samog zalaska sunca, sasvim nalik na čeljust, pa iako to, nije bila kost, što se jasno vidjelo, nimalo nisam sumnjao da je sve to pripadalo biologiji i životu, ali kako su milenije prolazile, ta je vilica postajala fosil, okamenjavala se i mijenjala, mada nikada toliko da bih posumnjao da je to veliko životinjsko ždrijelo“. Ponovno tu vidimo preklapanja i zagonetne međuprostore anorganskog i organskog, fantazije i stvarnosti, čvrstog i promjenjivog.

Kao i svakog katolika (a ponajbolja svjedočanstva o tome dao je Bernanos u svojim romanima) fasciniralo ga je zabranjeno voće, ali još i više samo iskušenje u kojemu je vjerovao da se neprestano nalazi. Ono je oštrilo njegov duh i mentalnu prisutnost, baš kao i Bernarnosovim junacima. Plod toga je njegova knjiga „Satana“ iz 1978., gdje je dao opsežan pregled javljanja tog kršćanskog antagonista u europskoj povijesti. Postoji anegdota koju prenosi Enes Čengić u knjizi „S Krležom iz dana u dan“ kada Goran Babić pita Krležu što misli o tome što Glavurtić danas piše o postojanju Sotone? Možda je očekivao da će pisac „Balada Petrice Kerempuha“ odbaciti tu srednjovjekovno- baroknu fantaziju kojom su se plašile generacije. Ali, na svačije iznenađenje, Krleža je rekao „Ideja mi se sviđa.“ I tu je (chestertonovski?) paradoks – kako jedan stopostotni ateist može reći da vjeruje u metafizičke sile, a da se pritom ni najmanje ne šali? Vrlo jednostavno (objašnjava to i Krleža u nastavku), jer metafizičke se sile ne moraju shvaćati kao nešto vanjsko, već kao dio čovjekove psihičke konstitucije, koja se onda manifestira u društvu. Glavurtić je s ponosom isticao tu zabilježenu anegdotu, a i ona, možda, služi kao posredovanje između svjetonazora materijalista i mistika („jasno je da je materijalist uvijek i mistik“, napisao je jednom Chesterton). Uostalom, nije li i Priroda, odnosno Svemir, samo manifestacija neke vječne Promjene?

I ateist poput mene uživao je u prisustvu Glavurtićeva golema duha. U hladno jutro zagrebačkog potresa nazvao me dok sam sa Vrazovog šetališta mrzovoljno promatrao našu skučenu panoramu. „Baš gledam, pao je vrh katedrale. Stiže Apokalipsa.“, bockao sam ga. „To je dobro!“, viknuo je odlučno. Uistinu, iako je ponekada znao pokazivati razočaranje time što ga zagrebačka kulturna sredina nije oduševljeno dočekala, ni na trenutak nije sumnjao u smisao svoga umjetničkog stvaranja i svega što je doživio.