Čuvena Courbetova slika L'Origine du monde, čiji se naslov može prevesti kao Izvor (ili Podrijetlo) svijeta, stavlja nas pred zagonetku – je li autor htio biti šaljiv ili dubok? Je li mislio na mističnu kozmičku maternicu, ili na fetišizaciju ženskog spolnog organa? U svakom slučaju, pitanje – „Što je izvor?“ ostaje vrlo jasno pred tom slikom. I zatim: govorimo li o fizičkom izvoru ili o izvoru inspiracije?

Pitanja su to oko kojih se može ugodno i besplodno lamentirati, pa to i čine brojni humanisti. Tako lamentiraju i povjesničari umjetnosti pred nečijim opusom. Tada se, čini se, oni ne mogu odvojiti od traženja asocijacija u svom dosadašnjem znanju, svih očitih i marginalnih sličnosti u povijesti umjetnosti s kojima će usporediti djelo nekog autora. I sâm sam nerijetko zloupotrebljavao svoje znanje na taj način. No, recentni napreci u umjetnoj inteligenciji pokazali su da za to nije potrebna velika pamet, štoviše, da ta tehnologija, koja se još uvijek razvija, takve paralele može povući uspješnije, preciznije i ponekada neočekivanije od čovjeka. Kada se piše o apstraktnoj umjetnosti, a takvo je i slikarstvo Izvora Pende, želja za traženjem presedana, morfoloških referencija i povijesnih uzora gotovo se sama nameće. Pa i kroz „mehanizam dvostrukog isključenja“, kako bi rekao Roland Barthes, ili „ni-nizam“. Kao da nije moguće prihvatiti nereferentnost, već moramo tražiti (makar na silu) referencije u području kulture.

A u temelju te, toliko nam potrebne, potrage upravo je traganje za izvorom, želja zapadnog čovjeka da „zna“, prije negoli „osjeti“, da usustavi i podvrgne svojim postojećim kategorijama sve fenomene, pa i one estetske. Duhu svakog vremena naći ćemo lampu kojom ćemo ga zarobiti.

Kada nam se slika obraća isključivo elementima svoje tvorbe – bojom, linijom i mjerom, izvor za kojim tragamo nije onaj njezin, jer on je u njoj samoj, vrlo očit i upravo pred nama, nego je to izvor naše reakcije na nju. On se, najčešće, nalazi u specifičnom ugađanju objekta estetskog promišljanja s našim intrinzičnim osjećajem harmonije, mjere, ritma. Nije novo usporediti apstraktno slikarstvo s glazbom, upravo zbog nesvodivosti (ili – svodivosti koja može biti samo vrlo teška i nasilna) učinka tih umjetničkih formi na bilo što izvan samog umjetničkog djela.

I sada smo pred tim neobičnim plodom. Djelom koje je samo sebi izvor i koje govori o sebi, dok mi, njegovi gledatelji, ishodište svoje estetske reakcije (kakvog god ona predznaka bila) pronalazimo u samom susretu s tim djelom. Ne u našem znanju, ne u asocijaciji, već samo u tom naoko nelogičnom krugu reflektiranja umjetnine. Reflektirajući apstraktnu sliku mi promišljamo, zapravo, sebe same, na način koji nam nije odmah, ni lako shvatljiv. Intenziteti boja na platnima Izvora Pende zato mogu čak i iritirati, jer nas snažno prisiljavaju da gledamo na svijet izvan svakodnevnog iskustva, to jest da gledamo na njega kao na estetski fenomen. Ili kao na duha bez lampe.